NAPOMENA: Kroz tekst koji slijedi mozete saznati koliko je stetna (zlo)upotreba antibiotika i do kakvih nepopravljivih problema dovodi nepravilna upotreba bilo kakvih lijekova. Vazno je napomenuti, da i pored svih stetnih efekata, antibiotici u nekim slucajevima ne mogu da se izbjegnu i mogu biti jedina granica izmedju zivota i smrti. Ja ne savjetuje prekidanje, ili neuzimanje bilo koje terapije prepisane od strane ljekara ili doktora. Koriscenje medikamenata kao sto su antibiotici je odgovornost samog pacijenta i ljekara koji ih prepisuje. Cilj mi je da upoznam, kako pacijente, tako i medicinske radnike, do kakvih problema dovodi nekontrolisana i nepravilna upotreba lijekova, kao i da skrenem paznju na neke alternativne metode i nacine, koji uspjesno mogu zamijeniti sinteticke lijekove bez stetnih posljedica.
KOLIKO JE TEZAK PLAVI KIT? Plavi kit je tezak oko 100,000.000 grama, dok je jedna bakterija teska 0.00000000001 gram. Ocigledno, razlika u tezini izmedju kita i bakterije skoro da ne moze da se imenuje brojcano. Ja nisam siguran ni postoji li ime za broj sa toliko cifara. Interesantna je cinjenica da taj sicusni, okom nevidljivi, organizam moze da ubije ne samo najveceg sisara na kugli zemaljskoj, nego i bilo koje drugo zivo bice, ukljucujuci i covjeka. Kako je to moguce?
Prvo da malo pojasnimo sta je to bakterija. Bakterija je mikroskopski jednocelijski organizam koji se, bukvalno, nalazi svugdje. To i nije neki problem, posto vecina bakterija nije opasna, naprotiv, vrlo su korisne. Prosjecna osoba ima oko 100 hiljada milijardi bakterija koje zive na kozi i u utrobi. Vecina ovih bakterija potpomaze bioloske funkcije i odrzava nas u zivotu, pomazuci metabolizam i stiteci nas organizam od drugih stetnih bakterija.
Korisne bakterije u prirodi razgradjuju mrtve biljke i zivotinje i tako ciste okolinu i proizvode djubrivo. Neke bakterije cak razgradjuju i toksicna jedinjenja. Na primjer, naucnici su koristili bakteriju koja jede sirovu naftu da ociste more blizu obala Aljaske kada je nafta iscurela iz Exxon Valdez tankera.
ESERIHIJA KOLI BAKTERIJA… PRIJATELJ ILI NEPRIJATELJ? Zavisno od okruzenja i uslova u kojima se bakterije razvijaju i obitavaju, pojedine vrste mogu biti vrlo korisne, ali isto tako, u nekim slucajevima mogu biti vrlo stetne, cak smrtonosne. Na primjer, bakterija eserihija koli (Escherichia coli) zivi u ljudskom i zivotinjskom probavnom traktu i regularni je dio stomacne flore. Eserihija ne samo da stiti sluznicu zeluca od ostalih stetnih bakterija, nego proizvodi i vitamin K koji nam je potreban. Problem sa eserihijom je kad iz probavnog trakta, na neki nacin, dospije u drugo okruzenje, mutira i pocne da se siri. Eserihija putem fekalija, ili na neki drugi nacin, moze da predje u urinarni i/ili vaginalni trakt i izazove infekcije i upale. Nekontrolisanim razmnozavanjem ili promjenom karakteristika u novoj okolini, eserihija ce napraviti probleme kao sto su urinarne, vaginalne, plucne, ili kozne infekcije.
Cak i ako se ista vrsta bakterije, na neki nacin, vrati u probavni trakt, gdje je u svojoj prvobitnoj formi bila korisna, napravice probleme kao sto su proljev, povracanje, vrtoglavica. Kod osoba sa vrlo slabim imunim sistemom moze izazvati cak i smrt. Isti, ili slicni problemi ce nastati ako covjek, na neki necin, unese u organizam eserihiju zivotinjskog porijekla. Iako se radi o istoj vrsti bakterije, zivotinjska eserihija ima drugacije karakteristike i ne utice na covjeka na isti nacin, kao eserihija nastala u ljudskom organizmu. Takodje treba znati, da bi zivot diabeticara bio mnogo tezi bez eserihija bakterije. Naime, eserihija bakterija se koristi za proizvodnju insulina za insulinske inekcije.
BIOLOSKE RATNE IGRE… Bakterije su vrlo prilagodljive i lako se adaptiraju na novu okolinu. Jedan od glavnih uzrocnika sirenja infektivnih bakterija je nehigijena i nepaznja. Prije samo nekoliko stotina godina, u vrijeme nedostatka sapuna i tople vode, epidemije su odnosile stotine hiljada zivota. Opce misljenje je da se smrtnost, uzrokovana bakterijskim i virusnim epidemijama, znacajno smanjila pronalaskom antibiotika i da se zbog toga produzio prosjecni zivotni vijek ljudi.
Statistike nam pokazuju koliki je bio prosjecan ljudski vijek prije pronalaska antibiotika, a koliko se produzio poslije. Dok je tacna cinjenica da ce antibiotici pomoci u borbi protiv nekih bakterijskih, ili virusnih infekcija, toliko su statisticki podaci o prosjecnoj duzini ljudskog vijeka zavaravajuci. Tacno je, naime, da je prosjecan ljudski vijek produzen i da bakterijske i virusne infekcije ne odnose toliki broj zivota kao nekad. Ovo najvise zahvaljujuci poboljsanju kvaliteta zivota. U prvom redu zahvaljujuci poboljsanju higijene. Sapun, topla voda, funkcionalna kanalizacija i obrazovanje su glavni uzroci smanjenja zaraza i produzenja prosjecnog ljudskog vijeka, a ne pronalazak antibiotika. Jednostavno, manji broj ljudi oboljeva od infekcija i samim tim prosjecna duzina ljudskog vijeka se produzila.
Ne zelim da potcjenjujem antibiotike i njihovu ulogu u savremenoj medicini. Mnogi zivoti su spaseni upotrebom antibiotika. Prije pronalaska antibiotika ljudi su umirali od obicnih posjekotina, zubobolja ili gripa. Medjutim, antibiotici nisu doprinijeli smanjenju broja stetnih bakterija ili virusa u okolini. U stvari, antibiotici su pomogli razvoju novih bakterija i virusa koji su mnogo opasniji i stetniji po ljudsko zdravlje i okolinu opcenito.
Takodje, antibiotici su zasluzni za masovno sirenje nekih opasnih bakterija koje su nekad postojale u vrlo malim kolicinama i nisu pravile probleme. Zvuci paradoksalno, ali je istinito. Antibiotici cija je svrha da se bore protiv bakterijskih i virusnih oboljenja, doprinose razvoju novih, opasnijih mikrocelijskih organizama i nekontrolisanom sirenju nekih bakterija sa kojima je ljudski imuni sistem nekad lako izlazio na kraj. Razlog ovome je zloupotreba antibiotika i njihovo koristenje kada uopste nisu potrebni.
Da malo pojasnim istoriju i nacin rada antibiotika. Uzgred budi receno, rijec “antibiotic” bukvalno u prevodu znaci “protiv zivota”.
Antibiotici nisu ljudski izum. Ustvari, stariji su od ljudi oko 3 milijarde godina. Od prvih znakova zivota na kugli zemaljskoj, bakterije i gljivice su se borile za hranu i teritoriju. To su bile borbe za zivotni opstanak i odrzanje vrste. U tu svrhu ovi mikroorganizmi su koristili hemijsko i biolosko oruzje. Gljivice i bakterije su proizvodile toksicna jedinjenja u cilju unistenja konkurencije. Ova jedinjenja su, u stvari, prvi antibiotici i prirodni su dio odbrambenog sistema organizma. Ovi, prirodno nastali antibiotici, bili su nepoznati covjecanstvu veci dio istorije. Dok su se ovi mikroskopski organizmi uspjesno borili jedni protiv drugih, ljudi su umirali od infekcija izazvanih tim istim organizmima.
Gljivice su proizvodile antibiotike za borbu protiv bakterija, bakterije su se prilagodjavale i mijenjale. Ove promjene su se prenosile na novonastale bakterije i pomagale im da prezive napade. Uspjesna promjena ih je cinila otpornim na prirodne antibiotike. Znaci, prve bakterije koje su bile otporne na prirodne antibiotike, pojavile su se mnogo prije nego sto su ljudi znali za bakterije, a kamoli za antibiotike.
Ovaj prirodni proces i mogucnost promjene bakterija u novi, otporniji oblik, danas je glavni uzrocnik pojave bolesti na koje sinteticki lijekovi vise ne djeluju.
Do pojave sintetickih antibiotika ovaj proces je bio prirodno balansiran. Bakterije bi postale otporne na jednu vrstu toksina proizvedenog od strane gljivica ili drugih bakterija. Gljivice bi proizvele drugu vrstu i tako u krug. Priroda se pobrinula da ni jedna vrsta ovih mikroskopskih organizama ne preovlada. Medjutim, izumom sintetickih antibiotika poremecena je prirodna ravnoteza. Bakterije nisu vise morale da se prilagodjavaju samo prirodnim antibioticima stvorenim od strane drugih organizama, vec i antibioticima koje su proizveli ljudi.
OPET ESERIHIJA… Svaki put kad osoba upotrijebi antibiotik u svrhu suzbijanja infekcije, ili neke upale, istog trenutka ubije se stotine raznih vrsta bakterija u organizmu. Antibiotik prvo unisti najslabije bakterije, bez obzira da li su to bas one koje su izazvale bolest, ili one koje su potpuno bezopasne, ili cak korisne. Ovo cemo pojasniti na primjeru eserihija koli /Escherichia coli/ bakterije. Recimo da osoba zenskog pola na neki nacin dobije infekciju urinarnog trakta izazvanu eserihijom. (Ovdje se necemo baviti objasnjenjima na koji nacin eserihija dospije u mokracne kanale. Vise o tome i kako se uspjesno rijesiti infekcija izazvanih eserihijom mozete procitati na nasem sajtu).
Poslije uzimanja uzorka urina, laboratorija ce dostaviti doktoru analizu u kojoj je navedena kolicina bakterija koja je izazvala infekciju i, u vecini slucajeva, spisak antibiotika na koje ta bakterija reaguje. Sama cinjenica da laboratorija testira bakterije iz urina na vise vrsta antibiotika dovodi nas do zakljucka da sama eserihija ima vise podvrsta od kojih neke nece uopste reagovati na neke lijekove. Ovo nije uvjek bio slucaj. Na samom pocetku bio je samo jedan antibiotik koji bi rijesio infekciju. Medjutim, antibiotik nece unistiti 100% svih bakterija. Cak i u slucaju da unisti 99.999% bakterija, onaj mali broj bakterija, koje su prezivjele, ce se primiriti i u pogodnom trenutku ponovo aktivirati, proizvodeci potomstvo otporno na prvobitno koristeni antibiotik. Sljedeca infekcija, koja moze doci u kracem ili duzem vremenskom razmaku, nece biti uspjesno tretirana istom kolicinom ili istom vrstom antibiotika. Zbog toga su farmaceutske kompanije konstantno pronalazile nove i jace antibiotike na koje se vremenom bakterije i virusi neminovno prilagode. Svaka nova vrsta antibiotika obavezno dovodi do stvaranja nove vrste mikroorganizama koji su sve otporniji i opasniji od prethodnih. Ovaj proces je doveo do stvaranja takozvanih “super mikroorganizama” (na engleskom “super bugs“) koji su apsolutno otporni na sve trenutno postojece lijekove. O ovome cemo kasnije opsirnije govoriti.
Da se vratimo sada na slucaj one, vec pomenute, zenske osobe, koja je na neki nacin dobila infekciju mokracnih kanala izazvanu eserihijom koli. Analiza urina je pokazala broj bakterija i vrste antibiotika koje doktor moze da prepise u cilju eliminisanja infekcije. Odgovarajuci antibiotik je prepisan i osoba je pocela sa terapijom. Poslije samo nekoliko dana koristenja prepisanog lijeka, broj bakterija je smanjen i simptomi upale nestaju. Nema vise peckanja prilikom mokrenja, bol u krstima nestaje i osoba se osjeca zdravom. U ovoj situaciji nas zamisljeni pacijent moze donijeti dvije odluke. Jedna, da prekine uzimanje lijeka jer se osjeca zdravim, a druga, da nastavi po uputstvu ljekara i zavrsi terapiju do kraja.
Koja od ove dvije odluke je pravilna, a koja nepravilna?
Osoba koja zdravorazumski razmislja zavrsila bi prepisanu dozu lijeka do kraja, sto je u svakom slucaju sasvim ispravno. Jer ako ne zavrsite dozu do kraja mogu se desiti sljedece stvari. Infekcija ce se vratiti vrlo brzo, ili ako se i ne vrati bas odmah, ostatak eserihija koli bakterija ce se prilagoditi na koristeni antibiotik i mirovati do sljedeceg pogodnog trenutka za razvoj nove infekcije, koju je sada teze lijeciti istom kolicinom, ili istom vrstom antibiotika.
Sta se desava kada osoba zavrsi potpuno prepisanu dozu antibiotika. Nesporno je da ce infekcija u nekim slucajevima biti iskorijenjena i simptomi ce nestati. Osoba ce uslovno ozdraviti. Namjerno kazem “uslovno”. Ranije sam vec rekao da antibiotik nece napasti samo stetne bakterije, vec i one koje su bezopasne i korisne. U slucaju antibiotika prepisanih za infekcije mokracnih puteva izazvanih eserihijom, antibiotici ce kod zenskih osoba uglavnom unistiti lacidobacili bakteriju, koja je dio regularne vaginalne flore i koja stiti vaginalnu sluznicu od stetnih bakterija. Sta se desava u ovom slucaju? Jedna infekcija je sanirana, ali su se vrata sirom otvorila za nastanak nove infekcije. Ovaj put u vaginalnom traktu.
Znamo da eserihija zivi u probavnom traktu i jedan dio se izlucuje putem stolice, kroz debelo crijevo i anus. Vrlo je kratko rastojanje izmedju anusa i vagine, a jos krace od vagine do uretera. U normalnim okolnostima lacidobacili bakterija bi se lako izborila sa malim brojem eserihije koja se od anusa prenese prema vagini. Medjutim, lacidobacili bakterija je sada unistena lijekom koji se u prvu ruku koristio za saniranje prvobitne infekcije. Tj. antibiotik je oslabio imuni sistem pacijenta unistavajuci korisnu bakteriju. Ovo nije jedini nacin na koji antibiotici slabe imuni sistem i stete zdravlju, ali ovim cemo se vise baviti kasnije u ovom clanku.
Zar nije paradoksalno da lijek koji nam je prepisan za borbu protiv eserihije, ustvari, pomaze formiranje nove infekcije, ovaj put ne samo u urinarnom, vec i u vaginalnom traktu. Nazalost, ovo nije sve o paradoksalnoj (zlo)upotrebi antibiotika u savremenoj medicini.
NEPRIJATELJ MOGA NEPRIJATELJA… Koliko je tacna izreka “neprijatelj moga neprijatelja je moj prijatelj”? Da pokusamo analizirati to na sljedecem primjeru.
Uzmimo opet zensku osobu koja pati od infekcije izazvane eserihija koli bakterijom. Razlog zasto uzimam eserihiju za primjer lezi u cinjenici da najveci broj nasih pacijenata ima problema bas sa ovom bakterijom (mada je princip isti i za druge vrste bakterija).
Recimo da se ne radi o prvoj infekciji, vec o infekciji koja se vraca vise puta, a takvih je veoma mnogo u slucaju eserihija koli bakterije. Pacijentkinja koja konstantno ima problema sa ovom vrstom infekcija, verovatno je, po savjetu ljekara, mijenjala razne vrste antibiotika, sve u cilju borbe protiv infekcije. Sta se desava u ovom slucaju?
Sama eserihija se razvila u nekoliko razlicitih podvrsta od kojih je svaka otporna na jedan ili vise vrsta antibiotika. U samoj vaginalnoj flori i urinarnom traktu sada imamo eserihija koli bakterije koje su potpuno neotporne na antibiotike, zatim bakterije koje su donekle otporne na neke antibiotike i bakterije koje su potpuno otporne na sve koristene antibiotike. Interesantna je cinjenica da ove tri podvrste iste bakterije kontrolisu jedna drugu, tj. sve tri koegzistiraju u organizmu podjednako. Svaka podvrsta kontrolise razmnozavanje druge dvije i zauzima oko jedne trecine okoline u kojoj koegzistira sa ostalim podvrstama. Analiza urina ce jos uvijek pokazati eserihija koli bakterije, ali nece moci razluciti koliko podvrsta iste bakterije je prisutno. Sada dolazi dio o jos vecem paradoksu upotrebe antibiotika. Ljekar ce zbog infekcije nesporno prepisati antibiotik ili kombinaciju antibiotika.
Pacijent ce poceti sa terapijom i antibiotik ce prvo unistiti najneotpornije bakterije i, ako je doktor pogodio pravu kombinaciju lijekova, one bakterije koje su donekle otporne na neke antibiotike. Na ovaj nacin je unisteno dvije trecine stetnih bakterija. Ostala je jos jedna trecina koja je potpuno otporna na sve antibiotike, ili bar na one koji su u ovom slucaju prepisani. Sta se desava u ovom trenutku? U okolini gde je postojao balans izmedju tri podvrste bakterija, antibiotik je unistio konkurenciju i pomogao onoj najgoroj podvrsti da se nesmetano siri. Unistavanjem dvije druge, manje otporne podvrste, antibiotik je sasvim oslobodio put za potpuno nekontrolisano sirenje trece podvrste, koja se u sustini ne moze unistiti postojecim lijekovima. Eserihija koli je savrsen primjer za demonstraciju zloupotrebe antibiotika.
Ovu pojavu je opisao Stuart B. Levy, direktor Centra za Adoptivnu Genetiku i otpornost na lijekove sa TUFTS UNIVERSITY iz Bostona i autor knjige “Antibioticki paradoks” (The Antibiotic Paradox). Krediti autoru ciji sam naslov knjige koristio za naslov moga clanka.
KAKO PRAVIMO OD PRIJATELJA NEPRIJATELJE… Sta se desava sa dobrom eserihija koli bakterijom, koja normalno zivi u probavnom traktu i koja je korisna za nas, u momentu uzimanja antibiotske terapije u cilju borbe protiv urinarne infekcije izazvane eserihijom? Normalno, antibiotici ne mogu da naprave razliku izmedju dobre i lose eserihije i nece napasti samo lose bakterije u urinarnom traktu, vec ce uticati i na dobre bakterije koje se nalaze u nasem organizmu. Dobre bakterije se, takodje, prilagodjavaju i stvaraju nove podvrste koje su korisne sve dok su tamo gde im je mjesto, ali i one postaju otporne na antibiotike. Problem sa ovim je sto neke bakterije koje su potencijalno bezopasne, ili cak korisne, prenesu mogucnost odbrane od antibiotika na one bakterije koje su opasne po nase zdravlje. Ili jos gore, pocinju da se razmnozavaju u kolicinama koje postaju opasne i stetne.
Sto je cesce antibiotik koristen, to je veca sansa da bakterija razvije otpornost prema njemu. Najcesca mjesta za razvoj antibiotik-otpornih bakterija su usi, sinusi, grlo, urinarni trakt, vaginalna sluznica, pluca i probavni trakt.
Ljudi ciji je imuni sistem oslabljen stresom, staroscu, bolestima ili medicinskim tretmanom, kao i djeca, ciji se imuni sistem nije u potpunosti razvio, imaju najvise sansi da budu ugrozeni antibiotik-otpornim bakterijama. Pogotovu ako su proveli duzi vremenski period u bolnici.
Jos jedan od paradoksa je da neki mikroskopski organizmi, koji nisu postojali ili su postojali prirodno u malom broju, pocinju da se sire u enormnim kolicinama zahvaljujuci antibioticima koji su unistili one bakterije koje su ih drzale u prirodnoj ravnotezi. Dok ovi organizmi mogu biti bezopasni u malim kolicinama, postaju smrtno opasni ako se pocnu masovno razmnozavati. A sto je najgore, ti isti organizmi vec imaju razvijenu otpornost prema antibioticima. Profesor Levy kaze da smo svjedoci i uzrocnici masovne promjene i razvoja novih mikroorganizama.
Razvojem i zloupotrebom antibiotika covjecanstvo je promijenilo istorijski tok prirodne evolucije bakterija.
KAKO JE MALA STAFILOKOKA POSTALA MRSA. Uzmimo za primjer penicilin, antibiotik koji se smatra jednim od najvecih ljudskih otkrica i, vjerovatno, najpoznatiji od svih antibiotika. Samo cetiri godine od pocetka masovne proizvodnje i upotrebe penicilina, doktori su poceli da zapazaju bakterije koje su postale otporne na njega. Ovo je predvidio i upozoravao vec i sam Aleksandar Fleming, covjek koi je otkrio penicilin. On je cak predvidio da ce se situacija pogorsavati kada penicilin bude dostupan u vidu pilula. Ispostavilo se da je bio apsolutno u pravu. Otporne vrste bakterija otkrivene su u bolnicama, gdje se penicilin najcesce koristio. Naucnici su otkrili da je vrsta bakterija nadjena u bolnicama razlicita od vrste koja se koristila u laboratorijama. Bolnicka vrsta, ne samo da je bila otporna na penicilin, nego je mogla i da ga unistava u velikim kolicinama, tako da pojacanje doze nije pomagalo.
To se, na zalost, pokazalo samo kao pocetak problema. Pogledajmo stafilokoku (Staphylococcus), bakteriju koja se nalazi skoro svuda. Od zemlje, preko zivotinja do ljudskog
organizma. Ova bakterija nije pravila veliki problem, jer je ljudski imuni sistem lako izlazio na kraj sa njom. Medjutim, kod osoba sa oslabljenim imunitetom, stafilokoka moze izazvati ozbiljne infekcije. Ovo je slucaj kod osoba podvrgnutih redovnom stresu, beba koje su prijevremeno rodjene, ljudi sa velikim opekotinama, pacijenata sa karcinomom itd. Zahvaljujuci penicilinu, infekcije izavane stafilokokom su postale skoro beznacajan problem, iako su prije penicilina bile smrtonosne. Medjutim, vremenom, stafilokoka je pocela da pokazuje znake otpornosti na penicilin.
Naucnici su razvili novi lijek, methicillin. Ovaj antibiotik se razlikuje od panicilina i jedno vrijeme je efikasno unistavao stafilokoke. Kasnih sezdesetih godina doktori potpuno prelaze na methicillin za tretiranje infekcija izazvanih stafilokokom. Vec 1980. zapazene su vrste stafilokoke koje su postale otporne, ne samo na penicilin i methicillin, vec i na druge antibiotike.
Naucnici su posebno zabrinuti zbog vrste zvane Staphylococcus aureus, skraceno MRSA, sto u prijevodu znaci Methicillin Rezistentna Stafilokoka Aureus. Ova bakterija je nadjena u bolnicama gdje napada pacijente sa vec vrlo oslabljenim imunitetom. Mnogi pacijenti nisu mogli da prezive masovne infekcije. Naucnici koji su studirali MRSA bakteriju, koristeci genetski kod, otkrili su 470 podvrsta ove bakterije. Svih 470 podvrsta je poteklo od samo jedne jedine vrste koja je otkrivena pocetkom sezdesetih godina u Egiptu. Vec krajem sezdesetih, tj. ni deset godina kasnije, MRSA se rasirila na Evropu, Sjevernu Ameriku, Afriku. Do 1990 MRSA se rasirila u cijelom svijetu i 1995., samo u bolnicama Njujorka, inficirala i usmrtila 1409 osoba. 1999. godine Centar za kontrolu i prevenciju bolesti je objavio da se infekcija pocela siriti i na pacijente koji nisu bili u bolnici. Od 1997. do 1999. godine MRSA je izazvala smrt oko 200 ljudi u Minesoti i Sjevernoj Dakoti. Cetvoro, od tih 200, su bila do tada zdrava djeca od 1 do 13 godina starosti, koja nikada nisu posjetila bolnicu prije nego sto su napadnuta od strane ove bakterije. Vrsta MRSA bakterije, koja ih je usmrtila, je donekle bila razlicita od one koja je do tada nadjena u bolnicama. Naucnici shvataju da MRSA nije vise ogranicena samo na bolnice, vec i na citavu covjekovu okolinu.
Problem je sto ove bakterije postaju otporne i na antibiotike kao sto je vancomicin i koji su smatrani posljednjim oruzjem, onda kad svi ostali antibiotici zakazu.
Pocetkom devedesetih bilo je 2% slucajeva infekcija izazvanih enterokokus bakterijom (Enterococci faecium) koja je bila otporna na tretman vancomicinom. Ova vrsta se skraceno naziva VREF (Vencomicin Rezistentna Enterokoka Faecium). VREF se poceo masovno razvijati i vec 1997. vancomicin vise nije bio efikasan cak u 50% slucajeva.
MUTANTI NISU SAMO PROIZVOD HOLIVUDA I MASTE. Na koji nacin bakterije i virusi postanu otporni na dejstvo antibiotika?
Jedan od nacina je prirodna, genetska mutacija koja daje organizmima bolje sanse da se bore protiv napada. Na primjer, bakterija koja je mutirala i prilagodila se dejstvu antibiotika ce prezivjeti, dok ce ostale bakterije biti unistene. Antibiotik, unistavanjem bakterija koje nisu mutirale, poremeti prirodnu ravnotezu i unisti ostale bakterije, one koje su tu ravnotezu drzale. Prezivjele bakterije ce genetski prenijeti otpornost prema antibioticima na svoje potomstvo. Zastrasujuca cinjenica je da samo jedna bakterija moze da proizvede nekoliko milijardi novih, koje su otporne na antibiotike, za samo 12 sati. Znaci potomstvo bakterije koja je mutirala i postala otporna na antibiotike je, takodje, otporno na iste.
Drugi nacin na koji bakterije postaju otporne na antibiotike je proslijedjivanje, ili prenosenje, genetskog koda ne samo na potomstvo, vec i na druge bakterije. Bakterija, koja je na neki nacin postala otporna na dejstvo antibiotika, ce naci nacina da prenese tu osobinu na druge bakterije, koje do tada nisu bile otporne. Mogucnost davanja i razmjene genetskog koda pomaze nekim bakterijama da se adaptiraju na novu okolinu i na nove antibiotike.
Treci, i mozda najinteligentniji, nacin da bakterija primi otornost prema antibioticima je njihova sposobnost da pokupe takozvane plasmide (plasmids). Plasmidi su mali dijelovi DNK koji mogu da se nadju u okolini. Bakterije, s vremena na vrijeme, pokupe ili odbace ove male dijelice DNK, koji mogu da sadrze informacije o otpornosti prema lijekovima. Sigela (Shigella) organizam je 1968. godine izazvao u Gvatemali epidemiju koja je inficirala 12500 ljudi. Analizom je utvrdjeno da su mikrobi sigele sadrzali plasmide otporne na 4 vrste antibiotika.
Bakterije uspjesno razmjenjuju tehniku odbrane od lijekova, tako da mogu postati otporne na antibiotike, cak i prije nego sto dodju u kontakt sa njima.
“Bakterije ce uvijek naci put i nacin da se odbrane od antibiotika kojima ih mi zasipamo”, rekao je dr George Jacoby sa Harvard Univerziteta.
Bakterije se odupiru antibioticima na nekoliko nacina. Jedan od njih je da bakterija jednostavno razgradi antibiotik. Za razgradnju bakterija koristi enzime, proizvedene od strane celija, i tako napada hemijsku strukturu antibiotika. Bakterije koje su otporne na penicilin i cephalosporin, cine to na ovaj nacin.
Drugi nacin je da bakterija blokira ulaz antibiotika u celiju, ili da ga izbaci iz celije, ako je ovaj vec usao. Pseudomonija (Pseudomonas aeruginosa) djeluje na ovaj nacin.
Neke bakterije, na primjer, mogu da zavaraju antibiotik i da preusmjere njegovo djelovanje na nesto drugo, a ne na ono za sta su kreirani. Mnoge bakterije koriste sporulaciju. To je proces u kojem bakterije podebljaju svoje spoljasnje zidove i potpuno se ugase, ili odu u hibernaciju, gdje cekaju da napad antibiotika prodje. Kada se uslovi poboljsaju, ponovo postaju aktivne. Nevjerovatna inteligencija za jednocelijski organizam.
Saznanje da jedna celija moze inteligentno pamtiti i dijeliti informacije sa ostalim jednocelijskim organizmima, dovodi naucnike do novih teza, ne samo u vezi sa bakterijama, nego i u vezi sa bilo kojim celijama. Na primjer, teza da mi razmisljamo samo mozgom je odavno stavljena pod upitnik. Vec sada mnogi naucnici tvrde da svaka celija naseg organizma ima sopstvenu memoriju. Neki naucnici tvrde, a pisac ovih redova duboko vjeruje u to, da je moguce lijeciti organizam promjenom memorije oboljelih celija, tj. meditacijom, vjezbama disanja i drugim spiritualnim metodama. Ovo jeste tema sama za sebe i njome cemo se baviti nekom drugom prilikom. Sada cemo se zadrzati samo na upotrebi i zloupotrebi antibiotika.
UNISTAVANJE IMUNOG SISTEMA. Jos jedan razlog da se broj antibiotik-otpornih bolesti povecava je povecanje broja ljudi sa oslabljenim imunim sistemom. Recimo ljudi podvrgnuti modernim terapijama protiv raka, skoro obavezno imaju oslabljen imuni sistem. Takodje, oboljeli od side (AIDS) skoro da nemaju nikakav imunitet. Kada imuni sistem ne radi pravilno, ljudi uzimaju antibiotike da bi se rijesili infekcija sa kojima bi se organizam, sa normalnim imunim sistemom, lako izborio. Medjutim, ti lijekovi, kako vidimo iz prethodnog teksta, nisu najbolje rjesenje. Pored zloupotrebe sintetickih antibiotika, jedan od glavnih razloga slabljenja imunoloskog sistema je – svakodnevni stres. Kako zbog danasnjeg nacina zivota skoro da ne postoji mogucnost da izbjegnemo stres, tako, sa druge strane, postoji nacin da se borimo protiv posljedica stresa i odrzavamo jakim nas imuni sistem.
SPOREDNI EFEKTI!? SPOREDNI, AL MALO SUTRA! Ljekari pokusavaju da lijece antibiotik-otporne bolesti davanjem jacih doza, ili razlicitim vrstama, kao i kombinacijama raznih antibiotika. Takodje, neki antibiotici ne mogu da se uzimaju u obliku pilula, nego putem injekcija. Kada organizam postane otporan na sve uobicajene antibiotike, doktori su primorani da daju lijekove kao sto je vancomicin (vancomycin). Vancomicin je vrlo skup, mora da se uzima putem injekcija. Moze, kao i drugi antibiotici, da izazove sporedne efekte, kao sto su visoka temperatura, groznica, upale na mjestu gdje je injekcija data, ostecenje usiju, bubrega… Evo jos nekoliko “sporednih” efekata, ili takozvanih kontraindikacija, prepisanih sa kutija i flasica koje sadrze antibiotske lijekove: ostecenje jetre, ostecenje vida, gubitak menstruacije, impotencija, povracanje, proljev, hipertenzija, gubitak zelje za seksom, vrtoglavica, napadi panike, depresija, nekontrolisano mokrenje, nekontrolisano izlucivanje stolice (analno curenje), unutrasnje krvarenje, zujanje u usima, degeneracija ploda kod trudnica, itd.
Ne znam kako vama, ali ovi “sporedni” efekti meni ne zvuce nikako “sporedno”. Zamisljam situaciju kada u drustvu dobijete nekontrolisano analno curenje. Sta da se radi? Da kazete: “Pardon!”, kao kad kihnete , ili: “Izvinjavam se, ovo je samo sporedni efekat izazvan mojim lijekovima”.
Bilo bi pravilnije i postenije da upozorenja na kutijama lijekova zvuce nekako ovako: “Upotreba ovoga lijeka moze izazvati jednu, ili kombinaciju sljedecih pojava: cirozu jetre, vrtoglavicu, povracanje, povisen krvni pritisak, unutrasnje krvarenje, pad imunog sistema. Kod trudnica moze izazvati spontani pobacaj, kao i toksicno mlijeko kod dojilja. Sporedni efekat ovoga lijeka moze vas rijesiti kijavice i peckanja prilikom mokrenja”.
Nazalost, antibiotici su nekad jedina opcija koja pravi granicu izmedju zivota i smrti.
Bakterije i virusi nisu jedini organizmi koji su razvili otpornost prema antibioticima. Neki paraziti, takodje, imaju ovu sposobnost. Na primjer malarija, uzrokovana parazitom kojeg prenose komarci. Svake godine od malarije oboli oko 100 miliona ljudi. Od toga oko jedan milion umre. U Africi malarija je drugi uzrocnik smrti, odmah iza side. Jedan od razloga smrtnosti kod malarije je taj sto je parazit, koji uzrokuje bolest, postao otporan na klorokin (chloroquine), koji je bio jedini jeftin, a efikasan tretman. U nekim krajevima svijeta ljudi uzimaju ovaj lijek kao obican aspirin, kad god imaju glavobolju ili manji bol. Ovako nepravilna i nekontrolisana upotreba lijeka, potpomogla je razvoj otpornosti parazita na lijek. Danas ovaj lijek nije uopste efikasan protiv malarije u skoro 100 zemalja, u kojima je malarija veliki problem. Zemlje u razvoju ne mogu da priuste druge, skuplje lijekove koji bi vremenom, svakako, i sami postati neefikasni. Zato je malarija postala problem veci nego ikad ranije.
KO JE PRAVI SUPERMEN. Naucnici su fascinirani mogucnoscu mikroskopskih organizama da razviju vlastiti imunitet. Jedan od primjera je mikrob zvani Deinokokus radiodurans (Deinococcus radiodurans). Ovaj organizam moze se nazvati Supermenom bakterijskog svijeta. U mogucnosti je da prezivi 12 miliona stepeni radijacije. Oko jedne hiljade stepeni radijacije ce ubiti covjeka. Ovaj mikrob moze da sastavi i vlastiti DNK, cak i posto je bio raznesen u vise od 100 djelica. Takodje je u mogucnosti da popravi DNK djelica koji su osteceni. Na ovaj nacin uvijek odrzava sebe u perfektnoj kondiciji.
Postavlja se pitanje, zbog cega je jedna bakterija razvila mogucnost da se odbrani od radijacije koja je mnogo veca od svake radijacije na Zemlji. Naucnici samo pretpostavljaju da je razlog tome mjesto na kojem ova bakterija obitava. To su pustinja i stijene planina Antarktika gdje nije vidjena kap vlage hiljadama godina. Na svu srecu, ova bakterija se hrani drugim bakterijama i izgleda da joj se ne dopada ukus ljudi.
Nedavno sam na Discovery kanalu kanadske televizije gledao emisiju o vulkanima. Naucnici su u uzorcima lave nekog vulkana na granici Etiopije sa Eritrejom pronasli tragove DNK, sto ukazuje na bakterijska djelovanja cak i na ekstremno visokim temperaturama.
VIRUS ILI BAKTERIJA. Par puta sam u ovom tekstu pomenuo i viruse, stoga osjecam potrebu da pojasnim razliku izmedju ova dva sicusna organizma.
Ranije sam vec rekao da je bakterija mikroskopski jednocelijski organizam i da se nalazi svuda. Oko 100 hiljada milijardi obitava u i na covjeku. Sto ce reci da je vecina mase ljudskog organizma sastavljena od bakterija. Vec znamo da su neke od njih vrlo korisne, sve dok su tamo gdje im je mjesto. Bakterije koje su stetne za covjeka, ili smrtonosne, nazivaju se patogene bakterije ili patogeni. Covjekov imuni sistem koji se djelimicno sastoji od drugih bakterija, ne dozvoljava patogenima da se razmnozavaju i stete organizmu. Jedna, ili nekoliko patogenih bakterija, ne mogu da nastete covjeku. Potrebne su desetine hiljada, ili cak miliona ovih bakterija da bi se poceli pojavljivati simptomi. Ovo se desava zbog toksina koji stetne bakterije proizvode, ili jednostavno jedu ljudsko tkivo. Potrebno je oko 20 miliona bakterija da izazovu upalu uha kod djeteta. Ista bakterija moze izazvati razlicite probleme, zavisno od mjesta gdje se pojavi u vecim kolicinama. Na primjer, streptokoka moze da izazove upalu pluca, kao i upalu uha.
Virusi su mnogo manji od bakterija i da bi se razmnozavali i razvijali moraju da se nalaze u zivoj celiji. Borba protiv virusa moze biti jos teza nego borba protiv bakterija. U nekim slucajevima, simptomi i problemi izazvani virusima ce nestati sami od sebe posle nekog vremena. Na primjer, virus obicne prehlade. U narodu se kaze da ce prehlada koja se lijeci trajati jednu sedmicu, a ona koja se ne lijeci cak sedam dana. U zavisnosti od imunog sistema, simptomi prehlade mogu trajati od 3 do 15 dana. Slicno je sa pljuskavicama. Neka virusna oboljenja jednostavno moramo prelezati i cekati da aktivnost virusa prestane sama od sebe. U ovakvim slucajevima preporucljivo je raditi na jacanju imunog sistema koji ce borbom protiv virusa biti neminovno oslabljen. Ovo ce sprijeciti eventualno sirenje nekih drugih oboljenja, koja mogu da se pojave kao posljedica oslabljenog imuniteta. Nazalost, ne mozemo sve viruse tako lako preboljeti kao viruse obicne prehlade ili pljuskavice.
Naucnici su razvili vakcine protiv nekih od ovih virusa. Takodje, razvijeni su i lijekovi koji tretiraju neka virusna oboljenja. Ovi lijekovi samo ublazavaju posljedice virusnih infekcija, a nisu pouzdan lijek koji ce infekciju potpuno izlijeciti.
Remecenje prirodne, genetske mutacije mikroorganizama i prirodne ravnoteze, nije jedini problem koji je uzrokovan upotrebom antibiotika. Narocito kada se radi o ljudskom zdravlju.
ANTIBIOTICI I JETRA – RECEPT ZA KATASTROFU. Moj otac, dr Enes Hasanagic, specijalista toksikologije (nauka o otrovima) i magistar medicine, proucavao je dugi niz godina stetna dejstva antibiotika na ljudski organizam. U svojoj knjizi Ljekovito bilje i jetra, opisao je kako antibiotik, posto je podvrgnut matabolizmu, stetno utice na jetru. Sam antibiotik i nije toliko stetan po jetru, ali toksini, koji se stvore u utrobi posto se antibiotici podvrgnu metabolizmu, su veoma stetni i predstavljaju veliki problem.
Kao sto znamo, kroz jetru prolazi svaka hemijska supstanca unesena u organizam kroz usta, ukljucujuci hranu, vodu i lijekove. Kada se u stomaku hrana i lijekovi provare, i zeludacne kiseline razdvoje hemijske supstance, jetra ce usmjeriti te supstance u dio organizma u kojem su potrebne. Jetra, takodje, preradi i eliminise nepotrebne supstance u koje spadaju i toksini iz hrane i lijekova. Kako je jetri relativno lako preraditi male kolicine toksina iz hrane, tako je vrlo tesko, a ponekad i nemoguce, preraditi toksine nastale matabolickom razgradnjom antibiotika i drugih lijekova. Ove toksine jetra ne samo da ne moze eliminisati iz organizma, nego ih talozi u vlastitim celijama i tako smanjuje sopstvenu funkcionalnost. Ovo dovodi do oboljenja zvanog ciroza jetre. Ciroza moze da predje i u rak jetre.
Najveci broj pacijenata koji koriste prirodne preparate dr Hasanagica za oboljelu jetru, pored alkoholne ciroze, imaju ciroze jetre izazvane upotrebom lijekova. Ciroza jetre izazvana na ovaj nacin je najteza za lijecenje, pogotovu ako je pacijent primoran da i dalje koristi iste lijekove. Cijela terapija je dizajnirana da eliminise stetna djelovanja sintetickih lijekova i pomogne jetri u normalizaciji vrsenja njenih osnovnih funkcija. Terapija se cesto modifikuje prema potrebama pojedinih pacijenata i sastoji se od citavog sistema koji ukljucuje biljne kapi, tinkture, cajeve kao i vrlo specijalan rezim ishrane.
NE GUBIMO SAMO BITKU, GUBIMO RAT. Da se vratimo na bakterije koje su postale otporne na antibiotike.
Bakterije kao sto su enterokoka /Enterococcus faecalis/, bakterija tuberkuloze /Mycobacterium Tuberculosis/, pseudomonija /Pseudomonas Aeruginosa/ su naucile kako da se odupru napadima cak vise od 100 raznih lijekova. Do nedavno se mislilo da je bolest tuberkuloza pod kontrolom i da se lako lijeci postojecim antibioticima. Realnost je da danas nema 100% efikasnog lijeka protiv ove bolesti. Takodje, moramo shvatiti da se do ove situacije doslo greskama ljudi i zloupotrebom antibiotika.
Prema podacima iz 1999. godine samo u Sjedinjenim Americkim Drzavama proizvedeno je 25 miliona kilograma antibiotika. Nisam nasao podatke za danasnje vrijeme, ali budite sigurni da se broj povecao. U istoj godini, ljekari su u svijetu prepisali 235 miliona doza antibiotika pacijentima, od toga veliki broj djeci. U.S. News & World Report, 10. maja 1990. godine su u clanku pod naslovom “Lossing the Battle of the Bugs”, sto u prevodu znaci “Gubimo bitku protiv mikroorganizama”, objavili da je upotreba antibiotika medju djecom porasla za 48% od 1980. do 1999. godine.
U clanku od 12. aprila 1999. pod nazivom “Nova prijetnja za zdravlje Vase porodice i Vas” (A New Treat to Your and Your Family’s Health), Centar za prevenciju i kontrolu bolesti (Center for Disease Control and Prevention) procijenio je da se samo u Americi prepisuje oko 100 miliona doza antibiotika.
KO JE KRIV ZA SMRT MAJKLA DZEKSONA. Ko je najveci krivac za ovakvu situaciju.
Mnogi bi rekli – doktori i ljekari. Iako medicinski radnici snose dio odgovornosti za postojece stanje, ne mozemo samo njih kriviti. Mnogi pacijenti insistiraju na antibioticima za virusna oboljenje kod kojih antibiotici nemaju nikakav uticaj. Posto su u Americi, kao i u mnogim drugim zemljama, doktori placeni prema broju primljenih pacijenata, oni pokusavaju da zadrze pacijente udovoljavajuci njihovim zeljama i prepisujuci im trazene lijekove. Pogledajte samo u zadnje vrijeme, broj prerano umrlih holivudskih zvijezda kojima su doktori prepisivali lijekove samo da bi ih zadrzali kao svoje pacijente. Majkl Dzekson, Ana Nikol Smit, Kit Ledzer, Britni Marfi, svi do jednog su umrli zbog nepravilnog koristenja lijekova, koji su im bili prepisivani na licni zahtjev.
I antibiotici treba da se prepisuju samo ako nema nikakvog drugog rjesenja.
Drugi razlog zbog kojeg ne mozemo kriviti doktore je nedovoljan broj strucnog medicinskog kadra u nekim djelovima svijeta. Pojedini doktori prime i preko 100 pacijenata dnevno. Koliko god da je doktor savjestan, vremenski nije u mogucnosti da sagleda stanje i potrebe svakog pacijenta. Nazalost, u takvim situacijama antibiotik se pojavljuje kao jedinstveno i brzo rjesenje, uprkos tome sto u pojedinim slucajevima uopste nije potreban. Velike farmaceutske kuce, takodje, ne doprinose poboljsanju opste situacije. Ogromni profiti se prave prodajom antibiotika i farmaceutske kompanije svjesno i sa namjerom ne pruzaju dovoljno informacija o posljedicama (zlo)upotrebe lijekova. Mnogi lijekovi se izbacuju na trziste prije no sto su dovoljno ispitani.
I sami pacijenti, u velikoj mjeri, doprinose ovome problemu, zahtijevajuci odredjene antibiotike, cak kada ovi i nisu neophodni. Pored toga, cesto prave i druge greske. Jedna od najcescih je nezavrsavanje prepisane terapije u trenutku kada simptomi bolesti nestanu. Ovo, kao sto smo vec rekli, uzrokuje stvaranje novih, otpornijih bakterija.
Jos veca greska je ostavljanje nepotrosenih antibiotika i koristenje istih kasnije, za neke druge bolesti. Prosipanje onih lijekova kojima je istekao rok u WC solju ili lavabo dovodi do toga da putem kanalizacije antibiotici dospiju u prirodu i tamo jos vise pocnu da remete prirodnu ravnotezu.
Sve veci broj naucnika savjetuje i upozorava na opasnost od koristenja antibakterijskih sapuna i ostalih proizvoda za higijenu koji sadrze antibakterijske supstance. Veliki broj tih supstanci daje bakterijama sansu da im se prilagode i poniste njihovo dejstvo. Bakterije koriste i ove proizvode da pojacaju svoj genetski kod. Jedna vrsta vec famozne eserihija koli bakterije, koja izaziva proljev, je postala otporna na triclosan, antiseptik koji se dodaje u antibakterijske sapune i zubne paste. Ovo potvrdjuje tezu i paradoks da antibakterijski proizvodi za svakodnevnu upotrebu samo stvaraju jos vece probleme.
BUDIMO NEKULTURNI! ZASTO JE NEPRAVILNO STAVITI RUKU NA USTA PRILIKOM KIHANJA I KASLJANJA. Cesto pranje ruku obicnim sapunom i toplom vodom je najcesce najbolja zastita protiv sirenja bakterija. Pranje ruku poslije koristenja javnog prevoza, javnog telefona, toaleta, kompjuterske tastature, poslije posjeta medicinskim ustanovama, znacajno ce smanjiti sanse za dobijanje infekcije. Takodje je pametno promijeniti cetkicu za zube poslije prelezane infekcije usta i grla. Bakterije mogu da se zadrze na cetkici, te da se tako vrate u organizam. Zdrav razum nam govori da ne treba nikako upotrebljavati tudju cetkicu za zube, kao i bilo koji pribor za licnu higijenu.
Mame, tate, bake, deke, ucitelji, uciteljice su nas ucili da pokrijemo nos i usta uvijek prilikom kihanja, kasljanja, zijevanja. I meni samom je bilo tesko da se odviknem od ove navike dok nisam shvatio u cemu je greska. Kihanjem i kasljanjem u ruku prenosimo mikrobe na dlanove, a kasnije se rukujemo, otvaramo vrata, kucamo na tastaturi, drzimo telefonsku slusalicu itd. Naravno, svi mikrobi ce se prenijeti na osobe koje dodju u kontakt sa predmetima koje smo mi vec inficirali. Ovo nikako ne znaci da sada treba kihati slobodno u etar i pustiti mikrobe da slobodno lete okolinom i inficiraju sve za sta uspiju da se zalijepe. Kihati i kasljati treba u papirne maramice i ubruse koje bi odmah posle upotrebe trebalo baciti. U nedostatku papirnih maramica, moze se kihati i kasljati u unutrasnju stranu lakta i tako smanjiti mogucnost sirenja infekcije.
U Sjedinjenim Amrickim Drzavama i Kanadi ljekari sada primaju instrukcije o pazljivijem prepisivanju antibiotika samo onda kada je to sasvim neophodno. Postoji bojazan da uskoro ni jedan antibiotik nece biti efikasan ni protiv najbezazlenijih infekcija. Negdje sam cuo, mada informacija nije provjerena, da ljekari u Danskoj vise ne prepisuju antibiotike za urinarne infekcije izazvane eserihija koli bakterijom.
U nasim krajevima, sto se medicinskog visokoobrazovanog kadra tice, situacija je sarolika. Jedan broj nasih ljekara ne bjezi od upotrebe prirodnih preparata i drugih alternativnih metoda, cak ih i podrzava. Jos osamdesetih i devedesetih godina, dok je nasa Biljna apoteka (Biljna apoteka dr HASANAGIC) imala 16 filijala u bivsoj Jugoslaviji, veliki broj pacijenata je dolazio sa preporukama doktora. Nazalost, u velikom broju slucajeva to se desavalo tek posto su pacijenti bezuspjesno koristili mnogobrojne sinteticke lijekove i kada su se vec pojavili njihovi nezeljeni efekti.
Apsolutno je potrebno promijeniti navike kada su u pitanju antibiotici.
Engleski medicinski magazin “Lancet” objavio je da je u 2006. godini, oko 40% ljudi koji su posjetili doktora zbog prehlade – dobilo antibiotike. Slicna istrazivanja su pokazala da je 42% pedijatara prepisivalo antibiotike djeci sa obicnom prehladom. U proslosti su mnogi ljekari smatrali antibiotike za najneskodljiviji i najsigurniji put za zadovoljenje potreba pacijenata. U novije vrijeme ovo nije vise slucaj i doktori sve vise spoznaju koliko je ovakav pristup pogresan i stetan. Dr Tina Tan, specijalista za infektivne bolesti u Djecijoj memorijalnoj bolnici u Cikagu (CHILDREN’S MEMORIAL HOSPITAL, Chicago), savjetuje da se antibiotici uopste ne prepisuju za blaze infekcije respiratornog trakta.
Jos jedan od pogresnih pristupa je da je jedan broj ljekara prepisivao vise vrsta lijekova odjedanput, nadajuci se da ce bakterija koja uzrokuje infekciju biti iskorijenjena nekim od prepisanih antibiotika, a nevodeci racuna o stetnim posljedicama, kao i da ce dio korisnih bakterija takodje biti unisten. Ovakav pristup ne samo da je unistavao i dobre bakterije, nego je dovodio do stvaranja novih antibiotik-otpornih bakterija, koje su sada otporne na vise vrsta lijekova. O drugim stetnim posljedicama ovakve upotrebe lijekova nema potrebe vise ni da govorim.
Upale uha su uobicajene infekcije za koje se antibiotik prepisuje. Rezultat pogadjate: oko polovina bakterija, koje obicno izazivaju ovu vrstu upale, su postale antibiotik-otporne.
Medicinski magazin “Pediatrics” objavio je 2000. godine istrazivanja obavljena na 383 pacijenta u Bolnici u Rocesteru, drzava Njujork.
Doktori su pazljivo odabirali koji pacijent ce dobiti antibiotike, a koji ne, za probleme izazvane prehladom i probleme respiratornog trakta. Antibiotici su davani iskljucivo djeci kod koje su laboratorijske analize pokazivale jaku bakterijsku infekciju. Tri cetvrtine pacijenata nije dobilo antibiotike. Utvrdjeno je da pacijenti koji nisu dobili antibiotike nisu imali nikakvih komplikacija, niti je broj njihovih posjeta medicinskoj ustanovi povecan.
Dr Michael Pichichero, jedan od ucesnika ovih istrazivanja je napisao da neki doktori prepisuju antibiotike svim pacijentima koji imaju prehladu, ili probleme sa respiratornim traktom, bez obzira ima li stvarne potrebe za time.
Eksperti savjetuju doktorima da se suzdrze od prepisivanja antibiotika, osim kada je to apsolutno neophodno. Istrazivanja su pokazala da se, kad se ogranici upotreba pojedinih antibiotika, sposobnost bakterija da im se odupru – znacajno smanjuje. To znaci da ipak postoji, makar i mala sansa, naizgled nepopravljiva, da se ova situacija donekle popravi. Doktori bi uvijek trebalo da sacekaju rezultate laboratorijskih testova da bi utvrdili koji antibiotik bi bio najefikasniji protiv bakterije koja izaziva probleme, pre nego sto prepisu terapiju. I to jedino ako ne postoji ni jedna druga alternativa, kao sto je slucaj sa infekcijama urinarnog trakta, izazvanim eserihija koli bakterijom.
Jos jedan vrlo jednostavan, a cesto zaboravljen, nacin za smanjenje sirenja infekcija je da doktor pere ruke poslije svakog pacijenta.
Iz ranije opisanih razloga nije uvijek moguce, ali doktori bi trebalo da provedu malo vise vremena sa pacijentom i objasne mu sve detalje o pravilnoj upotrebi antibiotika. Howard Baucher, medicinski profesor Pedijatrijske bolnice na Boston univerzitetu, upozorava: “Ako ne pocnemo da koristimo antibiotike odgovornije, izgubit cemo bilo kakvu mogucnost borbe protiv infekcija uopste”.
Suzbijanje simptoma prehlade antibioticima moze se porediti sa zracenjem hemoterapijom zato sto vam je dosadilo da sisate kosu, ili da se brijete.
KAKO ANTIBIOTICI RADE SVOJ POSAO. Da se malo pozabavimo nacinom na koji antibiotici rade ono za sta su stvoreni.
Postoje dvije glavne grupe antibiotika. Jedna bukvalno ubija bakterije i na engleskom se zove “bactericidal”, dok druga sprecava razmnozavanje novih bakterija i zove se “bacteriostatic”. Dobar antibiotik bi trebalo da radi kao teledirigovana raketa, tj. da pronadje specificnu vrstu bakterija i da je unisti ili sprijeci njeno razmnozavanje, bez stete po okolinu.
Razni antibiotici odradjuju svoj posao na razne nacine. Penicilin i cephalosporin, na primjer, razaraju zidove celija bakterije. Streptomycin i rafampicin uticu na mogucnost bakterija da proizvode proteine, koji su im potrebni za opstanak.
Danas postoji i koristi se oko 200 raznih vrsta antibiotika. Kako bi doktor mogao da zna koju vrstu treba prepisati pacijentu i koji antibiotik djeluje na koju bakteriju. Neki antibiotici imaju sirok dijapazon djelovanja i unistice vise vrsta bakterija. Oni rade kao granate. Kad se aktiviraju i eksplodiraju, unistice sve oko sebe, bez obzira da li je to, sto unistavaju, stetno ili korisno.
Ako je doktor siguran koja je bakterija u pitanju moze da odabere antibiotik uskog spektra koji je specijalno dizajniran za tu vrstu mikroba. Doktor moze poslati uzorak krvi, stolice, urina, pljuvacke, koze itd u laboratoriju. Posto laboratorijski tehnicar utvrdi o kojoj se bakteriji radi i na koje antibiotike bakterija nije otporna, doktor moze primijeniti odgovarajuci lijek. Ponekad doktori mogu da koriste i druge metode koje mogu utvrditi o kojoj se bakteriji radi. Na primjer, moze se jednostavnim uzorkom iz grla odrediti da li se radi o streptokoki. Ovo su jedini sigurni nacini za prepisivanje odgovarajuceg antibiotika. Nazalost, antibiotici se cesto prepisuju bez analiza. Sto zbog laboratorijskih troskova, sto zbog nekih drugih razloga, ljekar ce pretpostaviti o kojoj se bakteriji radi i prepisati antibiotik sirokog spektra, ili kombinaciju antibiotika, nadajuci se da ce pogoditi pravu kombinaciju za suzbijanje infekcije. Ovo stvara vec ranije navedene probleme.
Jedini opravdan razlog da doktor prepise antibiotik sirokog spektra bez prethodnih analiza je u hitnim slucajevima, kada je infekcija uzela vec toliko maha da se ne moze cekati na rezultate analize.
Benjamin Franklin je jos davno rekao: “Nista nije stetnije za zdravlje nego pretjerano lijecenje”. Ovo svakako vazi i za upotrebu antibiotika.
Ponekad doktori samo pretpostavljaju da se radi o bakterijskoj infekciji i prepisuju antibiotike. Simptomi gripa i prehlade su vrlo slicni i pogresno se prepisuju antibiotici za obicnu prehladu koja ce i tako proci sama od sebe poslije nekog vremena. Nekada ce ljekar prepisati antibiotike da bi sprijecio stvaranje sekundarne infekcije do koje moze da dodje zbog oslabljenog imuniteta, izazvanog blagom virusnom infekcijom. Vec smo ranije rekli da ce nekad ljekar prepisati antibiotik jednostavno zato sto pacijent to zahtijeva. Ljudi se ponekad osjecaju bolje kad dobiju neki lijek, cak i prije no sto pocnu da ga koriste.
Najteze je sa roditeljima bolesne djece, koji vrse pritisak na doktore da prepisu bilo kakav lijek.
Anketa sprovedena medju 600 pedijatara pokazuje da je 96% anketiranih dobijalo zahtjeve od roditelja za prepisivanje antibiotika, cak kada ovi nisu ni bili potrebni. Jedna trecina je priznala da je udovoljila tim zahtjevima i prepisala antibiotike kad nisu bili neophodni.
Specijalista za infektivne bolesti, dr Bernadete Abanes, kaze da doktori moraju da budu odlucni i odbiju takve zahtjeve, ali isto tako treba da objasne pacijentima zasto antibiotici nisu neophodni i da daju neke savjete kako se rijesiti simptoma bolesti.
Nepaznja, brzoplete odluke, korupcija i slicno, dovode do toga da je cesto medicinski kadar u poziciji da donosi pogresne odluke cak i kad postoje dobre namjere. 1981. godine indonezanski Ministar za religiju donio je odluku da 100 hiljada vjernika, koji su se spremali iz Indonezije za Meku, u svrhe preventive kolere, uzimaju 7 dana kuru tetraciklin antibiotika. Ovo je dovelo do razvoja jedne vrste kolera bakterije zvane Vibrio Cholerae koja je bila otporna na tetraciklin. U nekim dijelovima Afrike, danas je vise od 50% vrsta kolera virusa otporno na tetraciklin.
U Meksiku, zemljama Jugoistocne Azije i nekim Karibskim zemljama, cak nije potreban ni ljekarski recept da bi se nabavili antibiotici. Jednostavno udjete u apoteku i kupite ono sto mislite da vam je potrebno. Zbog ovoga, neki ljudi iz tih krajeva su razvili infekcije koje su bile vrlo otporne na vecinu antibiotika i umirali su prije no sto su mogli sanirati infekciju i kontrolisati je.
Suprotno pretjeranom uzimanju antibiotika, uzimanje manje antibiotika, nego sto je potrebno da se suzbije infekcija, je takodje problematicno. U nekim zemljama u kojima drzava placa za lijekove, zbog ustede, doktori daju manje doze. Ovo stvara isti problem kao kad se ne dovrsi prepisana kura. Posljedice ovoga smo vec objasnili, ali nece biti na odmet da jos jednom ponovimo. Na ovaj nacin se unistavaju antibiotik-neotporne bakterije, one koje drza pod kontrolom broj antibiotik-otpornih bakterija. Kad se neotporne bakterije uniste, otporne onda nemaju vise konkurenciju u organizmu i pocinju nesmetano da se sire.
STA DA SE RADI. Iako u danasnje vrijeme jedan broj doktora, na zalost, nece ni da pokusa da pruzi sansu takozvanoj alternativnoj medicini, situacija se, bar se meni tako cini, mijenja na bolje. Doktori i ljekari u svijetu su sve vise spremni da diskutuju o primjeni prirodne medicine, kao i ostalih vidova alternativnog lijecenja. Da se razumijemo, moj otac, dr Enes Hasanagic, nikako nije bio protiv obazrive i razumne upotrebe hemijskih lijekova. Ni ja danas nisam potpuno protiv upotrebe antibiotika i ostalih hemijskih preparata kad je to nuzno. Ja sam vrlo protiv nemarnosti prilikom prepisivanja, zloupotrebe i koristenja istih, kada oni apsolutno nisu potrebni ili kad postoje adekvatne alternativne metode.
Po ovom pitanju moj otac je jos osamdesetih godina dvadesetog vijeka saradjivao sa medicinskim strucnjacima, a moja supruga i ja nastavljamo tu saradnju u danasnje vrijeme. I dan danas osjetim neku vrstu satisfakcije kada nam neki pacijent kaze da je upucen na nas od strane nekog doktora ili ljekara oficijelne medicine. Jos vece je zadovoljstvo kad konsultacijama i zajednickim naporima sa doktorima i ljekarima dovedemo pa
Mislim da u svijetu ne postoji korov više rasprostranjen od pirevine. Djeca je zovu jednostavno “trava”. Ako postoji mali komadić zemlje i malo vlage, najvjerovatnije da će pirevina izrasti na tom mjestu. Toliko je raširena i uobičajena da je većina više i ne primjećuje. Malo ko bi i pomislio da ova biljka ima ljekovita svojstva. Osušeni dijelovi biljke koji se koriste za čajne mješavine su neugledni i često prljavi od zemlje. Miris je skoro nikakav i beznačajan. I pored svih ovih činjenica, pirevina je bila najtraženija biljka u našoj apoteci. Dr Hasanagić je preporučivao čaj od pirevine pacijentima sa bolesnom jetrom, pacijentima sa problemima na mokraćnim kanalima, bubrežnim bolesnicima, mladima koje su mučile bubuljice, trudnicama, itd… Impresivno za neku “običnu” travu i korov, zar ne.
